Mindfulness. Definitivno mindfulness. Moja slamka spasa koja mi je promijenila i koja je postala moj život.
Mindfulness. Definitivno mindfulness.
Došla sam do faze gdje sam se osjećala da ne mogu više ni jedan dan živjeti na taj način.
Ne. Mogu. Živjeti. U. Svojoj. Koži.
Pretijesno je. Ne mogu više osjećati sve ovo. Ne mogu disati. Preteško je. Ovo je preteško.
Je život tako težak? Svima? Ili jednostavno nešto nije u redu sa mnom?
Trebam pomoć. Ja jako trebam pomoć.
I tražila sam je. Psihologinja, psihijatar, razgovor, tablete, ali tablete nisam htjela. Trebala sam način kako da se nosim sa svim što sam doživljavala. Kako da to napravim? Kako da proživim jedan dan? Ne tjedan, ne mjesec, ne život. Jedan dan.
Psihologinja mi je predložila mindfulness. Hvala joj, od srca joj hvala. Spasila mi je život. I par godina kasnije, kad sam došla k sebi, poslala sam joj mail.
Aha, da, mindfulness.
Krenula sam na tečaj. Nas trinaest, ako se dobro sjećam, u stanu u Zagrebu s likom iz Škotske koji podučava mindfulness. Doma sam na papiriću ostavila sve informacije u slučaju da se ne vratim jer ko' zna kud ja to idem. Kasnije mi je taj lik iz Škotske postao jedan od najvećih učitelja i mentora. Od srca hvala i njemu.
Aha, da, mindfulness.
Za početak mi je pomogao da se malo smirim. Da se misli malo utišaju.
Zamisli, tek s 27 godina naučila sam da su svi moji osjećaji u redu. Koje olakšanje za nekoga poput mene koja je uvijek toliko duboko i intenzivno osjećala sve, ne samo svoju bol već i tuđu. Koje olakšanje čuti i konačno dobiti potvrdu da je s tobom sve u redu. Nisi pokvarena.
Istina, prvih nekoliko dolazaka bila sam zbunjena i nisam shvaćala zašto ti ljudi imaju potrebu dijeliti svoja iskustva. Mislila sam da smo došli meditirati. Samo meditirati.
Kad sam jednom shvatila vrijednost dijeljenja, nisam mogla ostati tiho. Znaš onu napornu koja prva mora svaki put sve reći? Da, to sam bila ja. I još uvijek jesam.
I nemoj misliti da je taj mindfulness bio neki čarobni štapić i da sam u par susreta zacijelila i to je bilo to. Daleko od toga. Ali naučila sam napraviti odmak od svojih misli i osjećaja. Imati prostor, a da nisam neprestano uvučena u intenzitet svega što doživljavam. Mogla sam disati. Konačno.
Ak' se nađeš u živom blatu i netko ti pruži štap da se spasiš, držiš se toga sve dok nisi na sigurnom.
E tako sam se ja držala mindfulnessa. Ja sam ga meditirala pošteno… od samog početka. Jer nisam imala izbora. To je bila moja slamka spasa.
Moja slamka spasa koja mi je promijenila i koja je postala moj život.
