Duboko vjerujem da je naš unutarnji svijet daleko bitniji od razine važnosti koji mu pridajemo.
Duboko vjerujem da je naš unutarnji svijet daleko bitniji od razine važnosti koji mu pridajemo.
Živimo u svijetu u kojemu nas se odgaja da budemo usmjereni prema van. Moraš naučiti raditi, imati dobre ocjene, baviti se nekom aktivnošću, završiti fakultet, oženiti se, kupiti kuću i imati djecu.
Tvoj život je već isprogramiran za tebe prije nego što prohodaš.
I mora tako biti. Zašto? Samo mora. Nemoj pitati.
I onda kreneš na taj put. Slijediš sva pravila. Ali u sebi osjećaš da to nije za tebe. I pitaš se kako to da je svima drugima taj put u redu, da mu se ne protive, nego su njegovi zagovornici.
Počneš se pitati jesi li ti ta s kojom nešto ne štima.
I provedeš godine osjećajući se poput cigle, znaš onu crvenu malu, koja ne može stati u rupu u zidu. Kako god da ju pokušavaš gurnuti unutra, ne ide. Rupa je premala.
E to sam bila ja.
Uvijek sam se osjećala kao da sam nošena strujom onoga što moram, premda duboko u meni to nije bilo ono što sam željela. Prihvaćala sam to, premda i danas na jeziku osjetim trpkost osjećaja koji mi je sugerirao da to zapravo ne želim.
Ali bih ga brzo isprala i nastavila svojim „moram" putem.
Jer to je značilo da sam dobra i poslušna. Čitaj, prihvaćena i voljena.
Kao da sam cijeli život gradila nešto. I onda sam u jednom trenutku shvatila da to ne želim.
Taj proces, da uopće dopustim sebi priznati da to ne želim, i da je u redu ne željeti nešto što nikad nije ni bilo moje, bio je težak.
Jer ostaneš bez ičega.
I ja doslovno jesam ostala bez ičega. U tom periodu sve se počelo rušiti i pri tome, prvenstveno mislim na sebe i na svoj unutarnji svijet. Jer sve što sam gradila izvana bilo je odraz verzije sebe koju sam živjela iznutra. Rušenje jednog počelo je povlačiti drugo.
Nije da sam do tada znala tko sam pa sam izgubila taj dio. U tom trenutku nisam imala ni približno pojma tko sam, zašto i kako.
Kao da se rušenjem te verzije mene odjednom stvorio prostor ispunjen ničim. Ničim za što bih se mogla uhvatiti.
I odjednom je taj prostor počeo biti ispunjen strahom, anksioznošću, panikom, depresijom. Kao da je sva bol u meni odjednom dobila prostor da izroni.
Intuitivno sam znala da se moram pobrinuti za tu bol koja je došla.
I od početnih misli da ludim, počela sam shvaćati da se zapravo nalazim na putu gdje se vraćam sebi. Onoj koja ja jesam.
I to mi je dalo hrabrost da nastavim dalje i da počnem svoju pozornost usmjeravati na svoj unutarnji svijet koji je očito toliko vapio za time.
