Bila sam uz sebe i svoje osjećaje bez očekivanja da oni nestanu. I to mi je bilo dovoljno.
Kaže se da su pitali Budu: „Što si dobio meditacijom?" Odgovorio je: „Ništa." „Ali", nastavio je, „pusti me da ti ispričam što sam izgubio: bijes, anksioznost, depresiju, nesigurnost, strah od starosti i smrti."
Škripala sam zubima. Svaku noć. Budila sam se više puta, okupana znojem.
I kad bih se probudila, postojao je jedan djelić sekunde. Ne cijela sekunda, već djelić gdje sam bila dobro. I pod dobro mislim na izostanak anksioznosti i panike.
Ali onda bi odmah krenulo. Pritisak u prsima, lupanje srca, osjećaj zujanja u glavi, nastavak znojenja.
Idem pod tuš. Koristim onaj Safeguard sapun, onaj tvrdi koji opere i nečistu dušu. Ribam svoje pazuhe jer smrdim, a tek je 6 ujutro. I do trenutka kad se obrišem ručnikom, ja već smrdim. Opet.
Do trenutka kad završim jutarnju rutinu i spremim se za posao, ja sam gotova. Već sam odradila val panike i anksioznosti i toliko sam iscrpljena. A moram ići na posao.
I tu sam imala svoju rutinu. Na putu do posla sam plakala, a na povratku s posla vrištala. Iskreno, nije me briga što misliš o tome. Tak' je bilo.
Mrzila sam svoj posao i krivila sam ga za sve, uključujući burnout koji sam doživjela. I dala sam otkaz. Bila sam duboko uvjerena da ako se riješim posla, riješit ću se i svojih tegoba.
Hahahah da, fakat sam to mislila.
Moj prvi slobodan dan kao nezaposlena osoba s 27 godina, bez ikakvog plana za budućnost, i nemoj da spominjem osuđivanje i negodovanje okoline, umjesto da bude dan bez anksioznosti, završio je s takvim napadom panike kakav nisam razumjela. Pa zar se nisam riješila izvora svoje patnje?
Dok sam na poslu morala koliko toliko odraditi ono što se od mene očekivalo, sada nisam imala taj razlog da potisnem sve i da se „saberem". Sada je sve eksplodiralo. I počelo biti teže.
Od sad nadalje imam svo vrijeme za sebe. A ja ne mogu popiti kavu, ne mogu čitati knjigu, ne mogu počistiti stan jer je nemir u meni toliko jak da se osjećam kao da me iznutra trese.
I jedino, jedino što mi je pomagalo bila je meditacija.
Legla bih u krevet, stavila ruke na prsa i disala u taj osjećaj koji je bio prisutan u meni, prvenstveno u prsima. I to bi me smirilo. Opustilo. Osjećaj bi popustio.
I onda je to postala moja nova jutarnja rutina.
Tek nakon otprilike šest mjeseci osjećaj anksioznosti počeo je popuštati. Slabiti.
Premda moja poanta uopće nije bila da se riješim svega toga jednom zauvijek. Nego samo da mogu proći kroz dan.
Mislim da je upravo taj stav ono što mi je omogućilo promjenu. Bila sam uz sebe i svoje osjećaje bez očekivanja da oni nestanu. To je rezultiralo izostankom pritiska da se nešto mora dogoditi, što bi inače samo pojačalo anksioznost i osjećaj da nešto ne radim dobro.
Pa i ako se to nastavi narednih pet godina, znam da imam način kako prihvatiti i biti uz tu bol koju doživljavam.
I to mi je bilo dovoljno.
