Anksioznost · 5 min · 4. studenoga 2026.

Nije to za mene

Čim čujemo za nešto novo, odmahnemo rukom. Zašto donosimo najjače zaključke kad najmanje znamo?

Zašto nam je toliko teško isprobati nešto novo?

Čim čujemo za neku novu vrstu treninga, mentalnog ili fizičkog, odmahnemo rukom: ma ne, nije to za mene. Nismo ni čuli do kraja, nemamo pojma o čemu se zapravo radi, nikad nismo probali, neki naši prijatelji se zaklinju u učinkovitost… ali ne, nije to za mene.

Zar nije to zanimljivo? Najjače zaključke donosimo upravo onda kad najmanje znamo.

Uzmimo samo disanje. Disanje nam može pomoći u nošenju s anksioznošću.

„Je da, sad bude meni malo disanja pomoglo kod nečega s čim se borim već godinama. Probam, ne pomaže.”

U takvim trenucima možemo se osjećati kao da nas netko zafrkava i ne vidi. Kao da ne razumije našu patnju. „Kao da ne dišem cijeli život. Sad ću sjediti u nekom položaju, disati zatvorenih očiju i to će riješiti moje probleme.”

Čini nam se glupo, bezveze, čak smiješno. I tako samo stanemo. Ne probamo. Ništa se ne mijenja. I ostajemo na istom mjestu.

Čini nam se suludo da bi dah mogao biti odgovor na naše tako velike patnje. Čini nam se da veliki problem zahtijeva i veliko rješenje. Ali nikad ne propitkujemo otkud nam ta ideja. Sve uzimamo onako kako jest.

Nije to naša krivnja, tako naš mozak funkcionira. Ali ako to osvijestimo, možemo se zapitati: čekaj, a što mogu izgubiti?

Što zapravo čini naš dah?

Kad doživljavamo anksioznost, naše tijelo je u stanju opasnosti. Srce brzo kuca, dah je plitak. Polagan dah, s izdahom duljim od udaha, signalizira mozgu da nema opasnosti. I tada se naš živčani sustav i naše tijelo počnu smirivati.

Ali ako ti ja kažem samo diši dok doživljavaš anksioznost, velika je vjerojatnost da se ona neće smanjiti. Važno je znati kada i na koji način upotrijebiti dah. Nije to samo diši i sve bu okej.

U potpunosti razumijem taj otpor. Prije mindfulness treninga ni meni dah nije pomagao. Zapravo, samo je pogoršavao stvari, jer bi me počela hvatati panika zašto se anksioznost ne smanjuje. Pokušavala sam disati, a istovremeno sam se borila protiv svog iskustva, protiv onoga što sam doživljavala.

To je kao da vatru pokušavaš ugasiti benzinom. Polijevaš, a ona se samo jače razbukta.

Zato disanje nije samo disanje. Ono što nam zapravo pomaže je dah u kombinaciji s dopuštanjem, s prihvaćanjem onoga što je ovdje.

A dah nas vraća iz glave u tijelo. Jer sve pokušavamo razumjeti, shvatiti i riješiti kroz um. I dok god svoj um slušamo pokorno, bez propitkivanja, ponavljamo jedne te iste stvari. Poznate.

Možda vrijedi razmisliti. Probati.

Što ako pomogne?

Ali to prepuštam tebi.

P.S. Što je to što ti je odmah bilo „nije za mene”, a da nikad nije dobilo priliku? Odgovori mi, čitam svaki odgovor.

Komentari

Podijelite svoje iskustvo

Još nema komentara — budite prvi.